PREDGOVOR

... ukratko o bontonu vežbača

U periodu koji još traje, a nažalost nije kratak, karakterise ga opšti pad uljudnog i kulturnog ponašanja, lakoća u iskazivanju prostote, čak i u formalnim institucijama, medijima. Neosetljivost na okolinu, opuštenost na javnom mestu, nizak nivo komunikacije sa nepoznatim i starijim osobama, bahat odnos prema javnim materijalnim dobrima, bacanje otpada gde god, devastiranje prirodnih resursa..., jesu činjenice, koje su me naterale da pokušam i dam, nadam se, makar mali doprinos fitnes kulturi i instituciji sportske rekreacije, kako ne bi bila predmet poruge sa sličnim epitetima. Danas posebno opasnost vreba na svakom koraku sa multiplikovanjem informacija društvenih mreža, te se jedna dobra, korisna i zdrava ideja i forma može podvući i pobeći u banalonost i prostotu.

 

Jedini put napretka i ispravljanje navedenog, jeste lični rad na sebi.  Pored tog praktikovanja, sebi dajem za pravo da posle četrdeset godina (preko trideset profesionalano) boravka u sportskim objektima i korišćenju istih, mogu da kažem šta je dobro, lepo, ukusno, prijemčivo i prihvatljivo naspram one druge stane koju ne bi bilo dobro da upražnjavamo ili ’’negujemo’’.

Velika su očekivanja na svim nivoima, a lični doprinos je nažalost mali. Sa svih strana se prica da ćemo nešto dobiti (od Evrope valjda), da država treba treba da uradi ovo ili ono, da ova ili ona institucija ne radi dobro, da svi imamo nekakva prava itd. Samo niko se nije izjasnio i ne samo javno rekao kakvu obavezu i odgovornost ima i koje su posledice za neispunjavanje istih. Sve se vrti oko činjenice da ćemo od nekog nešto dobiti, a da će se očekivane promene desiti bez našeg učešća. A upravo je obrnuto. Svako ko je ozbiljan, zna, da se upravo ništa značajno neće desiti, bez ličnog angažovanja, truda i dobre volje svakog od nas.

Gonjen savešću, upravo to i radim, verujući, da ipak veliki broj ljudi isto ili slično čini i da ćemo širenjem dobrih pomisli i delima, stalnim, malim pozitivnim koracima, zaista doći do tog ’’boljeg sutra’’.

U slučaju da se tako nešto ne desi, bojim da će ’’Super hic’’ (jedan od junaka kultnog stipa ''Alan Ford'') pobediti!

OPŠTI POJMOVI BONTONA

... šta treba znati?

Najkraća ili najjednostavnija ’’definicija’’ bontona, bila bi da je to skup nepisanih ili pisanih pravila lepog ponašanja. Kroz istoriju, obrasci ponašanja menjali su se uslovljeni određenim društvenim normama. Zato je pojam o tome, šta je dobro, lepo, ispravno, ružno ili loše, bio različit ne samo u različitim kulturama, nego i kod istih naroda. Transformacija normi ponašanja, zavisila je od toga kojoj su društvenoj klasi ljudi pripadali ili od epohe, odnosno, perioda koji se posmatra.

 

Iako ovaj dokument nije zamišljen da se detaljno bavi istorijom i genezom bontona, treba pomenuti još, da je tehnološkim razvojem posledično došlo do razvoja društvenih odnosa, a mešanjem kultura i ubrzanjem komunikacie, pojavile su se nove vrste bontona, ili ’’specijalizovani bontoni’’, ako se tako može reći. Neki od novijih, jesu komunikacija telefonom i internetom ili kao što je ovaj, koji posmatra ponašanje korisnika u objektima za sportsku rekreaciju. Ipak, pre nego što dođemo i do posebnih pojmova, pomenimo još par opštih na čemu se bonton zasniva.

Uz pitanje šta je bonton, obično slede duga objašnjenja uz mnogo primera u različitim situacijama i drugim kulturama. Ipak, ostanimo kod najopštijih. A to je, da ne činimo drugima nešto, što ne bi smo voleli da neko nama čini to isto. Treba da radimo i ponašamo se prema drugima kao što bi smo voleli da se drugi ponašaju prema nama. Svesno ili nesvesno, svi se mi pridržavamo manje ili više pisanih i nepisanih pravla. U pozorištu, crkvi, državnoj instituciji, plaži, na bilo kom javnom mestu ili kod prijatelja, način komuniciranja, oblačenje, određeni su nekakvim pravilima.

Ono što je teže pitanje, jeste, čemu služi bonton? Poznavanje bontona je vezano za potrebu za ’’pravilno kretanje kroz društvo’’! Iako možda ova izjava zvuči pretenciozno, to je ono što svi manje više želimo. Da smo prihvaćeni, poštovani, uspešni, zadovoljni postignutim i da to drugi cene. To nije moguće bez poznavanja bontona, lepog, učtivog i prihvatljivog ponašanja prijemčivog za okolinu i nas same.

U daljem tekstu, gde se razmatraju posebni pojmovi i ponašanje u sportskim objektima i prostorijama, neće se govoriti o uobičajenim relacijama: stariji – mladji, muško žensko, jer su predmet opšet kulture i bontona.

BONTON VEŽBAČA

... u sportskim objektima i otvorenim prostorima za vežbanje

U FITNES KLUBOVIMA, TERETANAMA

dolazak u klub, svlačionicu, prostor za vežbanje.

 

pozdrav

Uobičajena je praksa da u svakom fitnes klubu, teretani, radi neko na prijemnom delu i stoji za pultom. U tom delu objekta, sve se češće prave manji ili veći prostori, gde se čanovi mogu odmoriti posle vežbanja, popiti neki osvežavajući napitak, pročitati časopis itd. Na tom mestu, obično se nalaze i drugi ljudi, korisnici, koji prave pauzu dok vežbaju, ili su i oni tek pristigli, možda završavaju sa vežbanjem, pa čekaju da podignu člansku kartu. Može se desiti da ima i nepoznatih ljudi koji čekaju nekog posle vežbanja, ili su došli da se raspitaju o uslovim za učlanjenje.

 

Zato je pri ulasku u klub pristojno se javiti, nazvati dobar dan. U slučaju da je na tom mestu neko sa kojim korisnik bolje poznaje, preporučljivo je da se njemu posebno obrati, makar nemuštom gestikulacijom ili još bolje, pruži ruku u znak poštovanja i pažnje. Kraće zadržavanje i razmena nekoliko reči, čini odnos prisnijim, a sagovornika uverava da je ta osoba vaspitana i da se on nalazi na mestu koje je želeo.

U svlačionici se ponavlja situacija, gde novopridošli viđa ljude tog dana prvi put. Ponovno javljanje i pozdrav ne sme da izostane. Kao i na ulazu, glas treba da bude dovoljno snažan da ga svi čuju, ali s merom. I ovde gornja pravila ponašanja u vezi pozdrava takodje važe. Dok traje presvlačenje, desiće se da dođu i drugi članovi kluba. Treba sačekati i videti da li će se oni javiti. U slučaju da se to ne desi, to treba učiniti. Ovo treba da važi čak i prema ljudima koje se vide prvi put. Možda su se upravo učlanili u klub, pa im se svojim uljudnim ponašanjem nagoveštava da su dobrodošli.

Kada se izlazi iz svlačionice, a sprema se za ulazak u prostor za vežbanje, drugi članovi ostaju, koji će se tuširati ili se spremaju za napuštanje kluba.  I tada opet njima, treba nazvati kratko ‘’zdravo’’ ili ‘’ćao’’, kako se zadnjih godina odomaćilo.

 

U samom prostoru za vežbanje, treba da važi isti princip. Ako je prostor velike površine i (ili) ima više vežbača, treba se javiti samo onima u neposrednoj blizini. To se može učiniti klimoglavom , a onima koji su bliže, odgovararajućom glasnoćom nazvati ‘’zdravo’’ (‘’ćao’’) ili se rukovati.

 

Sauna. Ovo je posebno mesto, pa se i komunikaciju odvija na drugačiji način. Tiho, bez značajne gestikulacije i buke. Pozdrav treba da se upućuje kratkim ‘’dobar dan’’ ili eventalno ‘’zdravo’’, ako je član kluba sa prisutnim približnih godina i ako se od ranije poznaju. Ipak, formalnije ‘’dobar dan’’ je ono što bi bilo adekvatnije.

 

zaključak

Pozdrav u svim kulturama se tumači kao znak dobre volje. Sportski objekti jesu upravo mesta gde se pozitivan stav, vedar duh i dobra volja ne samo podrazumevaju, nego su i pravilo. Ako se u navedenim situacijama doda i prijatan osmeh, lepota odnosa i lakoća komunikacije biće obezbeđena.

glasnost, buka, muzika

 

opšti stav

Iako je već pri pozdravljanju pomenuto, da postoji određeni stepen visine glasa koji se preporučuje ili očekuje, sada valja reći da je prostor za vežbanje takvo mesto da je moguće ugrožavati druge neprimerenom bukom izazvanu glasnim govorom, smehom, dovikivanjem i sl. To ne znači da se treba ponašati kao u pozorištu, ali treba voditi računa o tome, da neki ljudi svoje vežbanje shvataju ozbiljno, pa ih previše buke može remetiti u njihovom treningu. Za one koji vežbaju u teretani sa velikom težinom, to može biti čak i opasno. Pored toga, postoji i druga vrsta ljudi koja dolazi na trening, da se opusti posle napornog i stresnog dana, kojima takodje ne prija previše buke.

I ne samo to. Učestali razgovori i stalna verbalna komunikacija nisu primereni ovakvim mestima. Ovo treba da važi kako za prostor za vežbanje, tako i za svlačionicu, jer je to mesto gde se ljudi posle vežbanja opuštaju, (zadnja faza treninga-časa) spremaju za tuširanje, masažu ili saunu. Zato je dobro i uputno, da ljudi koji se bave ovim poslom profesionalno, u smislu biznisa, imaju u vidu iznesene činjenice i da za to adaptiraju, odvoje deo prostora, gde bi korisnici razvijali i zadovoljili socijalne deo svojih potreba.

 

Treba reći da je uz komercijalizaciju ovog posla, (ne postoje standardi rada, niti se traži i proverava kvalifikovanost trenera) došlo do toga, da klubovi sve više liče na kafiće sa velikim brojem televizora i nažalost preglasnom muzikom. Pitanje žanra iste, je takođe pitanje mere i dobrog ukusa, ali bi se diskusijom o tome otišlo predaleko.

Potpuno je jasno da ova primedba ne treba da stoji za prostor gde se vežbaju aerobni ili ‘’dance’’ programi!

 

Noviji trend jesu slušalice u ušima, koje se koriste na skoro svakom mestu, te sada daju drugi odnos, bolje rečeno remete ranije odnose komunikacije. Bilo bi uputno da korisnici istih imaju veću vizuelnu pažnju na okolinu s obzirom na redukciju spoljnih zvučnih informacija. Preglasna muzika u samo svojim ušima i za svoj ćef, može odavati jedan ignorantan stav prema neposrednoj okolini.

 

Sto se tiče saune, glasnoća treba da je svedena na najmanju meru. Idealno bi bilo da se uopšte ne priča, ili ako je nužno, to može da bude komentar u par reči, veoma tiho. Boravak u njoj odvija se u kratkim vremenskim intervalima i sa jasnim ciljem, pa potrebu za verbalnom komunikacijom treba kontrolisati i svesti na minimum.

 

U prostoru za masažu je slična situacija. Posebno treba povesti računa ako je u neposrednoj blizini još jedan ili više prostora gde se ljudi masiraju. Najmanje što se može uraditi pred dolazak na seansu, jeste da se proveri da li ima drugih korisnika, kojima sigurno ne bi odgovoralo da čuje razgovor iz susedne prostorije. Tiha relaksirajuća muzika je ono što se može preporučiti, ali nije obavezno.

 

zaključak

Glasni razgovori, previše buke, neodgovarajuća i preglasna muzika, mogu da destimulišu ljude i da od mesta za rekreaciju naprave neadekvatan, kič ili jeftin prostor u kome ne postoje jasna pravila ponašanja.

Nasuprot tome, to isto mesto može biti stimulativno i poželjno, ako je glasnost kontrolisana i stavljena u ravan koju većina korisnika može da podnese.

relacije sa ljudima i komunikacija

dobra volja, raspoloženje, pozitivan stav

U fitnes klubu, prostoru za rekreaciju bilo koje vrste, treba doći s dobrom voljom. Idealno bi bilo da je korisnik raspoložen i da je u stanju da širi pozitivne vibracije na okolinu. Jasno je, da se u današnjem tempu života i problemima koje naše društvo nosi, pojednici i institucije to prebacuju na svakog od nas, pa ovaj stav nije lako zadržati ili sprovesti. Ali upravo o tome se i radi. Ovo su prostori gde ljudi žele da dožive  pozitivnu promenu. U svakom smislu te reči. Rekreacija upravo to i znači. Obnoviti (se), ponovo stvoriti. Biti bolji nego što smo bili.

zaključak

I sama pomisao da se bude raspoložen, utiče da se to zapravo i desi.  To je osnov dobre volje. Fitnes klubovi jesu mesta gde ljudi očekuju da dožive nesto pozitivno i zato je dobro da se dolaskom u klub tako nešto i donese. I što se više bude davalo, sve više će se i dobijati.

verbalna i neverbalna komunikacija

Iako je već pominjan, jedan opšti deo komunikacije, verbalni pojam treba posebno razmotriti. Pored glasnoće, valja birati i ton koji se koristi, kao i teme pri razgovoru sa sagovornicima. Kako su fitnes klubovi mesta gde se ljudi često sreću, posle izvesnog vremena počinju da se stvaraju prisnije veze, prijateljstva, pa i ljubavi. Bez obzira na to, kod nas se previše brzo prelazi ''na ti'', a ne retko se taj nivo oslovljavanja primenjuje i na osobe koje se prvi put susreću. Preskočivši taj deo opšte kulture, kao što je već pominjano u uvodu ovog dokumenta, ovo je prilika, da se naglasi da bez obzira na lično shvatanje načina ophođenja prema nepoznatima ili manje poznatima, ne smeju  se  ispustiti iz vida i druge činjenice. U bliskom prostoru, ako se tako može reći, kao što su klubovi za rekereaciju, često se čuje i ono što nije trebalo da se čuje, pa je način izlaganja i tema o kojoj se priča, potrebno da bude uokvirena određenim pravilom bontona.

 

A minimum je sledeće. Da se ne vode česti i predugački razgovori i da se ne gestikulira previše, bez obzira što takvi postupci možda ne ''prozivaju'' ili jasno ne ukazuju na drugu osobu, što je naravno nedopustivo. Ovo treba da važi, čak i ako se konkretna osoba poznaje, a o njoj se skreće pažnja drugoj osobi grubom gestikulacijom.

 

Posebno treba obratiti pažnju na teme o kojima se diskutuje. Političke teme mogu biti posebno provokativne, pa ih treba izbegavati. U slučaju da je druga ostrana ostrašćena, treba je neko kraće vreme saslušati, a potom joj na ljubazan način dati do znanja da se ima ograničeno vreme za treniranje i tako izbeći potencijalne neprijatnosti.

 

Za neke ljude, mogu biti neodgovarajuće teme koje apostrofiraju ili ismejavaju one, koji imaju homoseksualne sklonosti npr. Vicevi koji prozivaju nacionalne manjine, druge nacije ili odredjene pripadnike socijalnih grupa, takodje mogu bite neadekvatne pa čak i ''zapaljive'' i mogu dovesti do neprijatnih situacija.

Pored navedenih, može se desiti da u klubu postoje i ljudi sa većim kulturološkim razlikama (sve je više stranaca koji znaju Srpski jezik),  pa trapavo izabranim temama, ili čak neadekvatnim gestikulacijom, može se desiti da se druga strana stavi u inferiornu ili neprijatnu situaciju.

 

Verbalna komunikacija treba da bude tiha, ili uskladjena sa okolnom, ne previše duga i česta, sa laganom tematikom, gde uglavnom preovladava lagana šala i prijatne teme opšteg karaktera.

 

U većini klubova dozvoljeno je unošenje mobilnih telefona u prostor za vežbanje. Tu toleranciju ne treba zloupotrebljavati, već naprotiv. Treba biti što kraći u odgovorima na pozive i po mogućstvu, razgovor obaviti u tišini i na nekom drugom mestu, izvan prostora za vežbanje. Idealno bi bilo, takve razgovore ne voditi dok se trenira.

 

zaključak

Pitanje dobrog ukusa, jeste zapravo da li se vodi računa, šta drugoj strani ne odgovara. Kako je prostor za rekreaciju mesto gde se dešavaju pozitivne i lepe stvari, treba paziti da se neadekvatnom komunikacijom i lošim odabirom tema, ne uruši takav osećaj.

pomoć i razumevanje

U fitnes klubovima, teretanama i uopšte u prostorima gde se upražnjava sportska rekreacija, često se pojavljuju članovi sa malo iskustva, slabom kondicijom i skromnom tehnkom izvođenja vežbi. Neki su jednostavno skoro došli u klub, pa ne znaju gde se šta nalazi ili čak kako se šta koristi. Ako klub nema menadžera, adekvatnu osobu koja bi objasnila kućni red, a informacija o takvim pravilima je nejasna ili ne postoji, stariji i iskusniji članovi treba da se uključe i na odgovarajući način pomognu novo pridošlom.

 

Međutim, kada je u pitanju sam trening, tu presudnu ulogu treba da ima profesionalac. Ljudi pored potrebe (ima mnoštvo različitih motiva i razloga za rekreacijom) za vežbanjem, imaju i ograničavajuće faktore za upražnjavanjem istog. Neki nažalost, čak ni ne znaju da imaju fiziološke anomalije, pa je riziko faktor tada posebno izražen! Ovo treba da imaju na umu, svi oni koji bi drugarskim savetom ili davanjem planova za trening hteli da pomognu.

Ipak, postoje situacije kada je moguće pružiti odgovarajuću pomoć drugim članovima. Mnoge vežbe se izvode uz asistenciju kolega, pa se pomoć ovakve prirode podrazumeva.

 

zaključak

Treba poštovati kućni red u klubovima. U slučaju da ga nema ili adekvatne osobe da ga saopšti i sprovede, stariji članovi treba u tom slučaju da pomognu novim i neskusnim. Posebno je delikatna situacija, ako je novi član bez podrške profesionalne osobe, kada je u pitanju vežbanje. Članovi mogu samo da asistiraju u izvođenju vežbi, a ne i u planiranju treninga i kontroli istog.

vežbanje

korišćenje prostora, sprava i rekvizita

U uvodnoj fazi treninga, kada se radi zagrevanje, neki vežbači rade vežbe u prostoru, ležeći, stojeći ili u pokretu. Sada se ne posmatraju oni koji ovu fazu treninga sprovode na kardio spravama. U zavisnosti koliki je prostor za vežbanje, treba se ponašati u skladu sa tim kapacitetima. Npr, ne treba postavljati strunjaču na mesti gde je frekvencija prolaza najveća. Ili raditi vežbe pored sprava koje se često koriste ili gde su drugi članovi već počeli da vežbaju. Razna kretanja, zamasi ekstremitetima sa ili bez rekvizita (šipke, bučice, konopac za preskakanje...) treba da budu adekvatni okolini i prilagođeni potrebama drugih korisnika.

 

Korišćenje sprava, opreme i rekvizita takođe treba da bude u skladu sa ponudom istih i reciprocitetom potreba ostalih korisnika. Kada se vežba na određenoj spravi ili na nekom od postolja sa šipkama i tegovima, treba voditi računa da je u isto vreme moguće da vežba još neko. U tertanama dešava se situacija da vežbač po završenoj seriji ostane da sedi na istoj spravi, odmarajući se do sledeće serije. Kako su pauze uglavnom duže nego sam čin vežbanja, drugarski i kolegijalno je omogućiti makar još jednoj osobi da koristi istu spravu, teg...

Takodje, u vezi sa pomenutim, treba pitati, ponuditi i obavestiti ostale potencijalne korisnike sprave, koja je trenutno zauzeta o približnom vremenu zauzeća iste. To se odnosi na obe strane, tj. na one koji vežbaju trenutno pre svega, ali i na one koji će tek da krenu da vežbaju. Prvi treba da ponude, a drugi da pitaju do kada će predmetna sprava biti zauzeta.

 

Uobičajene situacije u klubovima za rekreaciju jesu da članovi unose telefone, peškire, flašice sa vodom, steznike i neke svoje rekvizite za vežbanje. Treba voditi računa da se ti dodaci odlažu na prigodno mesto (ako već za tako nešto nema odgovarajućeg prostora),  gde neće remetiti komoditet ostalih korisnika.

Telefon, ako je dozvoljen unos, treba da je maksimano utišan. Peškir se uglavnom nosi sa sobom, da bi se postavljao na sprave i strunjače i da bi se brisao znoj. Ako se ne nalazi u ruci, ne treba da bude na spravi na kojoj se maločas vežbalo, već na mestima gde ne ometa druge korisnike. Isto treba da važi za sve lične stvari koje se unose u prostor za vežbanje.

 

Za kraj treninga odgovarajući postupak bi bio da se vrate svi rekviziti, sprave i tegovi u početno stanje, kao pre korišćenja.

zaključak

Poštujući druge, poštujete sebe. Tako ukratko treba da glasi geslo korisnika fitnes klubova. Dakle, treba se ponašati kako opšti pojmovi bontona nalažu i primeniti ih i u posebnim okolnostima.

higijena

 

Kod većine sportsko rekreativnih aktivnosti, temperatura tela se podiže, a posledica povećanja lokomocije (kretanja), jeste pojava znojenja. Iz tog razloga pre svega, potrebno je na svakom od treninga dolaziti u čistoj ili drugoj opremi, odnosno garderobi. Ovo je važno ne samo zbog sebe, nego i zbog drugih korisnika. Neki ljudi su jako osetljivi na mirise. Estetski faktor je sve više zastupljen u navedenim aktivnostima, a reklame i kulturološko nametanje pojačavaju ovu potrebu. Kako god ovu temu posmatrali, presvlačenje i oblačenje čiste garderobe se podrazumeva i preporučuje.

 

Pored toga, neka posebna garderoba, kao što su jako isečene majce i velike površine golog tela, što je uobičajena potreba u toplijim periodima godine, treba da obaveže korisnike nošenjem peškira i postavljanje istog na mesta gde se sedi, naslanja i leži. U situacijama kada je pojačano znojenje, treba voditi računa da se izbegava direktan kontakt sa drugim osobama. Ipak, uz svu pažnju, indirektni kontak je uvek zastupljen preko sprava, rekvizita i tegova. Zato bi valjalo nositi odgovarajuće rukavice ili parčiće sundjera koji mogu da posluže istoj svrsi. Po završetku vežbanja neophodno je detaljnije oprati ruke, posebno ako se ne koristi navedena zaštita.

 

Prljavština i potencijalna zaraza može se preneti i obućom. Zato treba voditi računa da je ona čista, pre svega sa donje strane, a dobro bi bilo i da je isto tako i sa gornje. Idealno bi bilo da se jedne patike koriste i nose isključivo u sali za vežbanje. U slučaju da nije tako, odnosno, da se istom obućom dolazi u klub i sa njom vežba, korisnik treba đon patika da prebriše mokrim (sundjer, krpa, vlažna maramica, taolet papir), neposredno pre ulaska u prostor za vežbanje. Dobro bii bilo da postoji još jedan vlažni otirač ispred ulaza u salu.

 

Posebna oprema (peškir, rukavice, steznici, flašice za vodu), takođe treba da podležu strogim higijenskim kriterijumima. To se posebno odnosi na peškir, koji se direktno dodiruje sa površinama koje drugi korisnici takodje koriste, često znojavi. Zato je nužno da se posle svakog korišćenja u prostoru za vežbanje peškir ostavi na pranju.

Lepo bi bilo da je standard dovoljno visok i da je moguće pri vežbanju uvek dobiti (platiti) čist peškir. I svi drugi lični dodaci, treba da se upravo tako i koriste. Isključivo lično i što češće da se peru.

 

Tuširanje. Optimalna je situacija da svaki klub za rekreaciju ima odgovarajući prostor za tušitranje i toplu vodu. Jednako važno je da se korisnici posle vežbanja tuširaju. Pored higijenskog aspekta, ovo treba shvatiti i kao završni čin treninga – opuštanje, relaks. Naravno, prevashodno je pitanje higijene pa ovde treba naglasiti još nešto. Zajednička kupatila su mesta gde se infekcije lakše prenose, nego u prostoru za vežbanje. Zato je najbolja preporuka zbog samih sebe pre svega, da se nose plastične papuče pri tuširanju. Mogućnost prenošenja gljivičnih infekcija u ovim prostorima znatno je pojačana. Pri tuširanju, kao i pri izlasku iz tuš kabine, treba voditi računa da se voda ne raznosi na sve strane. Tuš kabinu treba ostaviti čistu, isto tako kao što je bila i pre korišćenja. Dakle, sa sobom treba poneti i baciti u đjubre plastične ostatke flašica šampona i kupki.

 

Taoletna kultura je poseban fenomen ovih prostora, pa bi zato bilo jako dobro da se izučava kao obavezna lekcija u školi, ali isto tako i u porodičnom okruženju, najmanje. Zato se i ovde pominje, iako ova tematika spada pod opštu kulturu.

Potencijalno ružna pojava koja u klubovima za rekreaciju uglavnom odstupa u pozitivnom pravcu, daleko je od optimalnog nivoa. Ovo se pre svega odnosi na muški deo populacije, pa je njima uputstvo najviše i namenjeno. Autor nažalost, nema informaciju o ženskim taoletima.

Počnimo prvo od lavaboa, kao sastavnog dela taoleta. On uvek treba da je izuzetno čist, pre nego što bilo ko uđe i koristi ga, kao i posle korišćenja. Sve što u labavou uradi, korisnik za sobom treba i da očisti, kako je pre toga bilo. Jednostavno je. Kako to u praksi nije zaživelo u potpunosti, svako od nas o tome treba da povede računa kako bi nam taj deo prostora bio lepši. Ako lavabo nema rešetku u slivniku, posebno treba povesti računa da se nešto krupnije ne zaglavni nemarnim korišćenjem. Ako postoje papirni peškiri, treba ih koristiti adekvarno i domaćinski. Jedan ili dva maksimano. Moguće je da je instaliran i sušač  za ruke, pa bi bilo dobro isti iskoristiti. Tako će se čistim i suvim rukama dodirnuti kvaka...

 

Taoletna, wc šolja je izvor beskrajnih priča samo zbog neadekvatnog korišćenja, ružnih navika i lošeg, pogrešnog vaspitanja koje se nosi iz porodice i društva u širem smislu. Zato treba krenuti i ponašati se kako opšte odredbe bontona ukazuju. Ne činiti ništa, što ne bi ste voleli da vam neko drugi čini. Treba samo zamisliti svoj rođendan, Ili bilo koji skup ljudi u svom stanu, gde svako od korisnika korisiti we šolju kako on zamišlja. Da li je problem da se mokrenje izvodi na tačno određenom mestu od početka do kraja? Naravno da ne. Samo je potrebno da se uvede veća samodisciplina.

 

Ako se kojim slučajem deo mokraće izbaci van wc šolje, ne sme predstavljati problem korisniku da isto za sobom očisti. Taolet papirom najmanje, treba obrisati rubove wc šolje i pločice u neposrednoj blizini gde se tečnost razlila. Slično vazi i za veliku nuždu. Treba koristiti četku kao i kod svoje kuće i istu dobro otresti posle upotrebe dok još teče voda. I nekoliko puta ako je potrebno. Ruke posle svega, kao što je na početku rečeno, treba dobro oprati i osušiti.

Još nešto. Lep manir koji nije uvek prisutan, jeste, da se vrata od taoleta dok se isti koristi, uvek zatvaraju i zaključavaju. Pored svog komoditeta, poštedeće se neprijatne situacije sledeći korisnik, koji  ne bi želeo nikoga da vidi u vršenju fizioloških radnji.

 

zaključak

Higijena i primenjivanje osnovnih bontonskih pravila  je sastavni deo kulture i lepote telesnog kretanja vežbanja. Treba učiti i vaspitavati sebe kao i druge, da to primenjuju. Kod taoletnog fenomena, ne treba nešto posebno uraditi, nego ne treba da se radi ono što se već  čini! Dakle, treba da se prestane sa lošim navikama.

Ne treba ružiti život i okolinu drugim ljudima. Sve ostalo nepomenuto, takođe treba koristiti sa pažnjom dobrog domaćina. Ne košta ništa, a puno svima znači i ulepšava život!

Scroll